Kad je spustio slušalicu, ruke su mi se tresle. Nisam mu nikada dala adresu. Znala sam samo da je često dolazio u butik, da je uvijek bio odmjeren i da je znao kako da priča sa ženom tako da se osjeti posebnom. Ali to što je znao gdje živim odjednom više nije djelovalo ni romantično ni laskavo. Djelovalo je kao da je već odavno prešao granicu, a ja to nisam htjela da vidim.

Za manje od pola sata stvarno je stao ispred zgrade. Nisam sišla odmah. Gledala sam kroz zavjesu kako izlazi iz auta, provjerava telefon i nervozno hoda ispred ulaza. Poslao mi je poruku da samo želi pet minuta razgovora. Spustila sam se tek kad sam se uvjerila da neće otići.

Bio je potpuno drugačiji nego u butiku. Nije glumio sigurnost. Rekao je da me je tražio jer ga “izluđuje” to što sam uvijek hladna, a opet sve prihvatam. Priznao je da je adresu našao preko dostavne potvrde iz radnje, jer sam jednom pakovala robu za njegovu firmu i na dokumentu je ostao moj broj. To me je presjeklo, ali sam ipak ostala da ga slušam.

Rekao je da mu brak odavno ne funkcioniše, da kod kuće imaju samo tišinu i obaveze, i da sa mnom prvi put nakon dugo vremena osjeća da je živ. Zvučalo je kao rečenica koju je možda već nekome govorio, ali meni je tada prijalo da to čujem. Bila sam mlada, polaskana i dovoljno naivna da povjerujem da sam baš ja ta zbog koje je spreman da rizikuje.

Poslije tog susreta sve je krenulo brže nego što sam očekivala. Viđali smo se po kafićima izvan grada, donosio mi je parfeme, ostavljao novac “da mi se nađe”, a ja sam sve manje glumila da mi nije stalo. U jednom trenutku više nisam bila djevojka iz butika kojoj ostavi bakšiš. Postala sam njegova navika.

Ali navike su najopasnije kad pripadaju nekom drugom. Jednog popodneva, dok sam radila drugu smjenu, u butik je ušla žena uredno obučena, mirna, bez trunke drame. Nije mi se predstavila. Samo je spustila na pult račun iz hotela, dvije fotografije nas iz restorana i rekla: “Nemoj da misliš da si prva kojoj je pričao da će se razvesti.”

U tom trenutku mi se stomak zavezao. Nisam mogla ni da se branim ni da glumim iznenađenje. Ona nije vikala, nije pravila scenu i baš zato me je još više ponizila. Rekla je da zna za sve troškove, sve poklone i svaki njegov izgovor. Na kraju je samo dodala da ona neće spašavati njihov brak, ali da ja dobro razmislim šta tačno dobijam iz veze u kojoj sam uvijek druga.

Te večeri sam ga nazvala prvi put bez imalo nježnosti. Pitala sam ga koliko nas ima koje “ne znače ništa, a zna gdje živimo”. Dugo je ćutao, a onda počeo da se pravda, da govori kako je situacija komplikovana, kako nije planirao da stvari odu tako daleko. Tada sam shvatila da muškarac koji svima govori isto nije izgubljen između dvije žene — nego samo naviknut da uvijek neko čeka njega.

Sutradan sam dala otkaz u butiku. Ne zbog njega, nego zbog sebe. Bilo me sramota što sam pristala da me kupuju pažnjom, večerama i novcem, a da to zovem igrom. Najteže mi nije palo to što sam izgubila njega. Najteže mi je palo što sam morala priznati sebi da sam odavno znala s kim imam posla, samo mi je bilo lakše da ćutim.