Stajala sam još nekoliko minuta ispred ogledala i ubjeđivala sebe da neću otići. Znala sam da je oženjen, da ima dijete i da ono što osjećam nije nikakav znak sudbine nego nešto što može napraviti haos u nekoliko života. A onda sam izašla iz toaleta i, umjesto prema sali, krenula prema liftu.

Kad sam stala pred sobu 214, vrata su se otvorila gotovo odmah. Kao da je cijelo vrijeme čekao iza njih. Nismo pričali o njegovoj ženi, nismo pričali o prošlosti, niti smo jedno drugom obećavali bilo šta. Samo smo se gledali nekoliko sekundi, a onda se desilo ono zbog čega sam kasnije samu sebe danima osuđivala. Poljubili smo se kao dvoje ljudi koji su šest godina pokušavali da zaborave nešto što očigledno nisu zaboravili.

Te noći smo potpuno izgubili osjećaj za vrijeme. Bili smo pripiti, puni starih emocija i ponašali smo se kao da će jutro izbrisati sve što se dogodilo. Nije izbrisalo. Kad sam se probudila pored njega, prvo što sam osjetila nije bila sreća nego strah. Telefon mu je bio pun propuštenih poziva njegove žene.

Rekla sam mu da je ovo bila greška i da se više nikada nećemo vidjeti. On je samo klimnuo glavom. Otišla sam iz hotela prije njega i bila ubijeđena da je priča završena.

Nije prošlo ni deset dana kada mi je stigla poruka: „Samo kafa. Moramo normalno razgovarati.“

Pristala sam. Kafa se pretvorila u tri sata razgovora. Pričali smo o našem raskidu, o tome zašto se nikada nisam udala, o njegovom braku koji, kako je govorio, već dugo nije bio ono što ljudi spolja vide. Nisam htjela da slušam opravdanja, ali sam ipak sjedila preko puta njega i osjećala isto ono što sam osjećala prije šest godina.

Drugi put smo se vidjeli u gradu u kojem nas niko nije poznavao. Treći put je već bilo jasno da više ne možemo govoriti kako se „slučajno desilo“. Počeli smo da tražimo vrijeme jedno za drugo. Nekad samo sat vremena u automobilu i razgovor, nekad cijelo popodne. A nekoliko puta završilo bi isto kao one noći u hotelu — bez velikih riječi, samo sa osjećajem da smo oboje ponovo dvadesetogodišnjaci koji ne razmišljaju šta će biti sutra.

U početku me sve to opijalo. Čekala sam njegovu poruku, provjeravala telefon, izmišljala sebi razloge zašto je ovo drugačije od obične prevare. Ali poslije svakog susreta on bi se vraćao kući, a ja u svoj prazan stan.

I upravo tada sam počela da shvatam nešto što nisam željela sebi priznati: ja sam ponovo dobila svog bivšeg — ali samo na nekoliko ukradenih sati.

A onda je jedne večeri došao kod mene potpuno drugačiji. Nije me poljubio na vratima. Sjeo je, spustio telefon na sto i rekao:

„Ona zna da postoji neko.“

Tada mi je prvi put postalo jasno da ono što smo započeli u sobi 214 više nije bila tajna koju možemo ugasiti kad poželimo.