Mužu je nestao osmijeh. Pogledao je sina, pa telefon u njegovoj ruci.

„Šta ti to pričaš? Kakvo prošlo ljeto?“

Sin je otključao telefon i pustio snimak. Čuo se mužev glas, a zatim ženski smijeh.

„Još malo pa ću je izbaciti iz kuće. Djeca će ostati sa mnom, a ona neka se snalazi. Nema posao, nema novac, nema gdje da ode.“

Prepoznala sam glas naše komšinice Milene.

„A šta ako djeca budu htjela kod nje?“, pitala je.

„Neće imati izbora. Reći ću da nije sposobna da ih izdržava.“

Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Muž je skočio i pokušao sinu oteti telefon, ali dječak se izmakao.

„NISAM ZAVRŠIO, TATA!“

Zatim je pustio drugi snimak. Na njemu se vidjelo kako muž i Milena ulaze u našu kuću dok sam ja bila kod bolesne majke.

„Odakle ti to?“, procijedio je muž.

„Ostavio si stari telefon u garaži. Mislio si da je pokvaren. Sve je ostalo na njemu.“

Mlađi sin počeo je plakati.

„Tata, zar stvarno hoćeš da otjeraš mamu?“

Muž je pokušao da se opravda. Govorio je da je sve bila šala, da su snimci stari i da djeca ništa ne razumiju.

Tada je stariji sin izgovorio nešto što me potpuno slomilo.

„Mama, nisam ti rekao jer sam se bojao da ćeš otići. Mislio sam da ćemo, ako budemo dobri, opet biti srećna porodica.“

Zagrlila sam obojicu. Muž je stajao pored stola i prvi put nije imao šta da kaže.

Te noći nisam spakovala stvari. Pozvala sam sestru i ispričala joj sve. Ujutru je došla po mene i dječake.

Muž je stao pred vrata.

„Djeca ostaju ovdje! Ovo je moja kuća!“

Stariji sin ga je pogledao.

„Kuća jeste tvoja, ali mi nismo tvoje stvari.“

Narednih sedmica pronašla sam posao u prodavnici. Pokrenula sam postupak za razvod i starateljstvo. Snimke sam sačuvala, a muž je ubrzo prestao da prijeti kada je shvatio da više ne može upravljati mojim životom.

Milena ga je ostavila čim je saznala da se razvodimo. Nije željela da živi s njim i njegovim problemima.

Šest mjeseci kasnije iznajmila sam mali stan. Nismo imali skupe stvari, ali smo prvi put večerali bez straha.

Jedne večeri mlađi sin me zagrlio i rekao:

„Mama, sad imamo manje novca, ali si se opet počela smijati.“

Stariji je spustio kašiku i dodao:

„Znaš šta je najljepše? Više niko za ovim stolom ne govori da ti nisi naša majka.“

Tada sam zaplakala. Ne zbog čovjeka kojeg sam izgubila, nego zbog djece koja su me naučila da porodicu ne čine zidovi kuće, već ljudi koji jedni druge ne napuštaju.