Istog trenutka ispustila je kesu iz ruku. Jabuke su se rasule po podu, a djevojčica od desetak godina potrčala je da ih pokupi.

„Mama, je li to djed?“, upitala je, gledajući pravo u mene.

Ukočio sam se. Žena je problijedjela, a moja supruga me uhvatila za ruku.

„Odakle ti znaš ko sam ja?“, upitao sam djevojčicu.

„Tata nam je pokazivao vaše slike. Rekao je da ste vi njegov otac, ali da ne želite da nas upoznate.“

Te riječi pogodile su me jače nego bilo šta u životu.

„A gdje vam je otac?“, upitala je moja žena.

Snaha je spustila pogled.

„U bolnici. Već tri mjeseca.“

„Šta mu se dogodilo?“

„Imao je moždani udar. Oporavlja se, ali teško govori i hoda. Nije htio da vam javim. Rekao je da ne bi podnio da ga ponovo odbijete.“

Pogledao sam djecu. Deset godina sam imao unuku, a nisam znao ni kako se zove!

„Zašto nam se nikada nisi javila?“, upitao sam snahu.

„Jesam. Kada se rodila naša kćerka, poslala sam vam fotografiju i pismo. Vratili ste ih neotvorene.“

Sjetio sam se te pošiljke. Tada sam bio ponosan na sebe. Danas me bilo sramota.

Istog popodneva otišao sam u bolnicu.

Sin je sjedio pored prozora. Bio je mršav, sijedih vlasi, mnogo stariji nego što sam ga pamtio.

Kada me ugledao, pokušao je ustati, ali noge ga nisu poslušale.

„Sine…“, izgovorio sam.

Okrenuo je glavu.

„Šesnaest godina čekao sam da mi se izviniš. Danas znam da sam ja taj koji treba da moli za oproštaj.“

Počeo je plakati. Zagrlio sam ga prvi put poslije šesnaest godina.

Nije mi odmah oprostio. Mjesecima sam ga posjećivao, vozio na terapije i polako upoznavao unuke.

Jednog dana pozvao me na ručak. Njegova kćerka me upitala:

„Djede, hoćeš li sada dolaziti za svaki moj rođendan?“

„Ako mi dozvolite, neću propustiti nijedan.“

Sin me pogledao i prvi put poslije šesnaest godina rekao:

„Dobro došao kući, tata.“

Tada sam zaplakao kao dijete.

Danas znam da moj sin nije izgubio oca zato što se oženio ženom koju sam odbacivao.

Izgubio ga je zato što sam ja odlučio da mi je ponos važniji od vlastitog djeteta.