…pogledali jedno drugo, a starica je odjednom zaplakala.

„Iz Slavonije? Sine, iz kojeg mjesta?“, upitala me drhtavim glasom.

Kada sam rekao da sam iz okolice Đakova, starac je ispustio kesu sa sirom.

„Bože dragi, pa zar je moguće…“

Nisam razumio šta se događa.

Uveli su me u kuću i zamolili da sjednem. Starica je iz ormara izvadila staru, požutjelu fotografiju.

Na njoj je bio mladić u vojničkoj uniformi, a pored njega djevojka.

„Ovo je naš sin Dragan“, rekla je. „Prije trideset godina otišao je u Hrvatsku da radi. Tamo je upoznao djevojku iz Slavonije.“

Zastala je, brišući suze.

„Kada je počeo rat, izgubili smo svaki kontakt. Posljednje što smo čuli bilo je da je dobio sina.“

Osjetio sam knedlu u grlu.

„Kako se zvala ta djevojka?“

„Marija. Marija Kovačević.“

Srce mi je počelo lupati.

Tako se zvala moja majka!

„A kako se prezivao vaš sin?“, jedva sam izgovorio.

„Petrović. Dragan Petrović.“

Ustao sam sa stolice.

„Moj otac se zvao Dragan Petrović!“

Starica je vrisnula, a starac se uhvatio za dovratak.

Ali onda sam im morao reći istinu.

„Moj otac je poginuo kada sam imao dvije godine. Majka mi je govorila da njegova porodica ne želi čuti za nas.“

Starica je počela jecati.

„Sine, mi nismo ni znali da postojiš! Pisali smo, raspitivali se, ali niko nam ništa nije znao reći!“

Izvadio sam telefon i pokazao im očevu fotografiju koju sam čuvao.

Starac je prešao prstima preko ekrana.

„To je naš Dragan…“

Tada je starica izgovorila nešto što nikada neću zaboraviti.

„Trideset godina molim Boga da mi barem jednom pokaže njegovo dijete. A ti si nam danas došao na vrata da kupiš sir.“

Pozvao sam majku.

Kada je čula gdje sam, dugo je šutjela. Onda je priznala da je poslije očeve smrti prekinula sve veze s njegovom porodicom. Plašila se da će me izgubiti zbog tadašnjih sukoba i mržnje.

„Pogriješila sam, sine“, zaplakala je.

Nisam je osuđivao. Ali nisam mogao vratiti izgubljene godine.

Tog dana nisam nastavio put. Ostao sam kod njih do večeri.

Baka mi je spremila ručak, a djed je iznio kutiju punu očevih fotografija.

Kada sam krenuo, baka mi je spakovala sir.

Pokušao sam platiti, ali mi je odgurnula ruku.

„Sine, čekala sam te trideset godina. Zar misliš da ću ti naplatiti dva kilograma sira?“

Danas ih posjećujem kad god mogu. Upoznao sam ih sa svojom suprugom i djecom.

A na njihovom frižideru sada stoji naša zajednička fotografija.

Krenuo sam kući sa dva kilograma sira, a vratio se bogatiji za baku i djeda za koje nisam ni znao da su živi.