Te riječi su me slomile. Kleknuo sam pored kćerke i zagrlio je, a ona je nastavila da gleda majčinu fotografiju na spomeniku.

„Tata, je li mama ljuta na nas zato što smo se preselili?“

„Nije, dušo. Mama vas je voljela više od svega.“

„Pa zašto onda ne dođe? Ja bih joj oprostila što nas je toliko dugo ostavila.“

Nisam znao šta da kažem. Moj četvorogodišnji sin, koji je do tada ćutao, prišao je spomeniku i poljubio majčinu fotografiju.

„Mama, ja sam naučio da obujem cipele sam. Sad ne moraš da žuriš kući da mi pomogneš.“

Okrenuo sam glavu da djeca ne vide moje suze.

Kada smo krenuli, kćerka je potrčala nazad. Skinula je svoju malu narukvicu i ostavila je pored spomenika.

„Da mama zna da sam bila ovdje.“

Te večeri kod kuće smo zapalili šest svjećica na rođendanskoj torti. Kćerka je insistirala da sedma bude za mamu.

„Ali mama nema rođendan danas“, rekao sam.

„Znam, tata. Samo ne želim da bude sama tamo gore.“

Nekoliko dana kasnije pozvala me je njena učiteljica. Rekla je da je djevojčica tokom časa napisala sastav koji ju je rasplakao.

Naslov je bio: „Šta bih poželjela da imam čarobni štapić“.

U njemu je pisalo:

„Ne bih tražila igračke ni veliku kuću. Poželjela bih da tata prestane da plače i da moj brat još jednom čuje mamu kako mu pjeva. Ja se njenog glasa već slabo sjećam i bojim se da ću ga potpuno zaboraviti.“

Te noći otvorio sam stari telefon svoje supruge. Mjesecima nisam imao snage da pogledam njene fotografije i snimke.

Pronašao sam video snimljen nekoliko sedmica prije njene smrti. Ležala je u bolničkom krevetu, blijeda, ali nasmijana.

„Ako jednog dana djeca budu gledala ovo, reci im da ih mama nikada nije prestala voljeti.“

Sjutradan sam pozvao djecu da sjednu pored mene.

Kada je kćerka čula majčin glas, ukočila se. Zatim je pružila ruke prema telefonu.

„MAMA! TATA, TO JE MAMA!“

Privila je telefon uz grudi i počela da jeca.

„Tata, molim te, nemoj ga nikada obrisati. Sad mogu da je čujem kad mi nedostaje.“

Od tog dana više nisam krio suze pred djecom. Pričali smo o njihovoj majci, gledali fotografije i zajedno učili da živimo bez nje.

Na godišnjicu njene smrti ponovo smo otišli na groblje.

Kćerka je položila cvijeće, a zatim mi pružila ruku.

„Tata, hajdemo kući. Mama bi se naljutila da opet preskočimo ručak.“

Krenuli smo prema izlazu, a onda me je zaustavila.

„Znaš, tata, ja više neću moliti mamu da se vrati.“

„Zašto, dušo?“

Pogledala me je očima punim suza.

„ZATO ŠTO SAM SHVATILA DA NE MOŽE. ALI TI MOŽEŠ DA OSTANEŠ S NAMA. MOLIM TE, NEMOJ VIŠE BITI TOLIKO TUŽAN DA ZABORAVIŠ DA SMO BRACO I JA JOŠ OVDJE.“

Tog trenutka sam prvi put poslije osam mjeseci osjetio da moram nastaviti da živim. Ne zato što je bol prošla, nego zato što su me dvije male ruke još uvijek trebale.