„MAMA, ZAŠTO SI ME OSTAVILA SAMU S NJIM?!“, vrisnula sam čim smo sjeli u automobil.

Majka je ćutala, a otac je toliko snažno stezao volan da su mu prsti pobijeljeli.

„Rekao nam je da ti treba pomoć“, prošaputala je.

„Kakva pomoć?! Zaključao je vrata, prijetio mi i nije htio da me pusti napolje!“

Otac je naglo zaustavio automobil.

„Zašto mi nisi odmah rekla šta se dogodilo?“

„Kako da ti kažem kad ste mu vjerovali više nego meni?!“

Te riječi su ga pogodile jače od bilo kakve uvrede.

Kada smo stigli kući, majka je ponovo počela da govori kako vračar sigurno zna šta radi. Tada je otac udario šakom o sto.

„DOSTA! NAŠA KĆERKA NIJE BOLESNA ZATO ŠTO JE TUŽNA I ĆUTLJIVA!“

Prvi put sam vidjela da se suprotstavio majci.

Sutradan me je odveo kod psihologa. Razgovarali smo skoro sat vremena. Niko nije vikao, niko me nije plašio. Žena me je jednostavno pitala šta osjećam.

Tada sam prvi put priznala da sam mjesecima bila nesrećna jer su me djevojčice iz razreda ismijavale zbog odjeće i siromaštva.

Otac je sjedio pored mene i plakao.

„A ja sam mislio da si samo postala neposlušna“, rekao je.

Nekoliko dana kasnije saznali smo da je isti vračar tražio novac od još dvije porodice, uvjeravajući ih da su njihova djeca pod uticajem zlih sila.

Otac je otišao u policiju i prijavio šta mi se dogodilo. Dala sam izjavu, a razgovor je vođen uz prisustvo stručne osobe.

Majka se tome protivila. Govorila je da ćemo navući nesreću na kuću.

Ali kada je čula da je još jedna djevojčica prijavila da ju je isti čovjek zaključavao i zastrašivao, potpuno se slomila.

Te večeri ušla je u moju sobu.

„Hoćeš li mi ikada oprostiti?“, pitala je.

Nisam odgovorila. Bila sam previše povrijeđena.

Godine su prolazile. Završila sam školu, zaposlila se i osnovala porodicu. Sa majkom sam ponovo izgradila odnos, ali nikada nisam zaboravila taj dan.

Otac je, međutim, do kraja života ponavljao jednu rečenicu:

„Najveća greška roditelja je kada više vjeruje nepoznatom čovjeku nego vlastitom djetetu.“

Danas imam kćerku od šesnaest godina.

Nedavno mi je rekla da je tužna i da ne želi u školu.

Sjela sam pored nje i zagrlila je.

„Reci mi šta te muči. Neću te osuđivati.“

Tada je zaplakala i ispričala mi sve.

A ja sam shvatila da sam tog strašnog dana, kada su me roditelji odveli vračaru, naučila najvažniju lekciju svog života: DJECI NE TREBAJU LJUDI KOJI ĆE IH PLAŠITI. TREBAJU IM RODITELJI KOJI ĆE IM VJEROVATI.