Čim su se vrata zatvorila, čovjek je ustao, zaključao ih i spustio roletne. Srce mi je počelo lupati.

„Skini jaknu i sjedni!“, naredio je.

Rekla sam da želim roditelje, ali me je grubo uhvatio za rame.

„U tebi je nešto loše. Ako ne budeš slušala, tvoji roditelji će zbog tebe nastradati.“

Imala sam samo šesnaest godina. Bila sam prestravljena i nisam znala šta da radim.

Počeo je da izgovara nerazumljive riječi, kružio oko mene i prskao me nekakvom vodom. Zatim je zahtijevao da legnem na stari krevet u uglu sobe.

„Neću!“, povikala sam i potrčala prema vratima.

Zgrabio me je za ruku i zaprijetio da će roditeljima reći kako sam opsjednuta i opasna.

Tada sam počela da vrištim.

„MAMA! TATA! OTVORITE VRATA!“

Čula sam majčine korake, ali čovjek je viknuo da niko ne smije ulaziti dok ne završi obred.

Onda se dogodilo nešto što mi je vjerovatno spasilo život.

Otac je snažno udario u vrata.

„OTVARAJ, ILI ĆU IH RAZVALITI!“

Čovjek je otključao, a ja sam istrčala i bacila se majci u zagrljaj.

„Šta si joj radio?“, pitao je otac.

„Vaša kćerka ima zlu silu u sebi. Morate je dovesti još tri puta, samu!“

Otac je pogledao moje uplakano lice i crvene tragove na ruci.

Bez riječi me je uhvatio za drugu ruku i izveo napolje.

Mislila sam da je sve završeno, ali kod kuće je nastao novi pakao.

Majka je tvrdila da sam prekinula obred i da će nam se dogoditi nesreća. Otac je prvi put u životu povisio glas na nju.

„NIKO VIŠE NEĆE VODITI NAŠE DIJETE TOM ČOVJEKU!“

Sutradan me je odveo kod ljekara. Ispričala sam šta se dogodilo, a ljekar je razgovarao sa mnom i objasnio roditeljima da promjene raspoloženja u pubertetu ne znače da je neko opsjednut.

Uz očevu podršku prijavili smo čovjeka policiji. Kasnije smo saznali da su se i druge porodice žalile na njegovo ponašanje.

Majci su trebali mjeseci da prizna koliko je pogriješila.

Jedne večeri sjela je pored mene i zaplakala.

„Mislila sam da ti pomažem, a odvela sam te čovjeku od kojeg sam morala da te zaštitim.“

Danas imam 34 godine i svoju kćerku.

Nedavno je napunila šesnaest. Ponekad se zatvori u sobu, plače bez razloga koji želi da podijeli sa mnom i kaže da je niko ne razumije.

Tada pokucam, sjednem pored nje i pitam želi li da razgovaramo.

Nikada je ne prisiljavam da govori.

Jer sam sa šesnaest godina naučila nešto što moja majka tada nije znala: dijete koje ćuti ne treba zastrašivati. Treba ga saslušati.