„Ko je to?!“ povikao sam, ali veza se odmah prekinula. Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva ponovo pronašao broj policajca. Inspektor Marković javio se poslije nekoliko sekundi, a kada sam mu rekao čije tijelo leži preda mnom, nastala je tišina.

„Ne diraj ništa! Zaključaj vrata i čekaj me!“, naredio je.

Pokojnik se zvao Dragan Kostić. Bio je vlasnik transportne firme preko koje su godinama krijumčarili robu. Prije šest mjeseci slučajno sam prisustvovao razgovoru u kojem je priznao da je naredio prebijanje jednog vozača. Prijavio sam ga i pristao da svjedočim.

Dok sam čekao policiju, zazvonio je telefon moje supruge. Zvala me je uplakana.

„Neko je ispred kuće! Lupaju na vrata i viču da te pozovem! Djeca su se sakrila u sobu!“

Krv mi se sledila. Rekao sam joj da odmah pozove policiju i ne otvara nikome.

U tom trenutku začuo sam korake u hodniku mrtvačnice. Vrata su se otvorila i ušao je moj kolega Milan, koji te noći uopšte nije bio na smjeni.

„Šta radiš ovdje?“, upitao sam.

Nije odgovorio. Samo je pogledao tijelo i rekao: „Jesi li već zvao policiju?“

Kada sam potvrdio, opsovao je i izvadio telefon.

„REKAO SAM VAM DA GA NE DOVOZITE OVAMO!“, zaurlao je nekome.

Shvatio sam da sam u opasnosti. Krenuo sam prema izlazu, ali Milan mi je prepriječio put.

„Nisi morao da se miješaš u tuđa posla!“, procijedio je.

Odjednom su se začule sirene. Milan je pokušao da pobjegne kroz zadnji izlaz, ali dvojica policajaca već su ulazila u zgradu.

Inspektor Marković odmah ga je priveo. Međutim, ono što mi je zatim saopštio bilo je još strašnije.

Draganova smrt nije bila obična saobraćajna nesreća. Kočnice na njegovom automobilu bile su namjerno oštećene. Njegovi saradnici odlučili su da ga uklone jer je namjeravao da prizna sve i progovori o ostalima.

Milan je za novac dojavljivao kada radim i kada sam sam u mrtvačnici. Planirali su da me te noći natjeraju da povučem svjedočenje, a ako odbijem, da me ubiju.

„A ko me je zvao s Draganovog broja?“, upitao sam.

Inspektor je spustio pogled.

„Njegov rođeni brat. Pronašli smo telefon kod njega prilikom hapšenja.“

Tek pred jutro saznao sam da su ispred moje kuće uhapšena još dvojica muškaraca. Supruga i djeca bili su nepovrijeđeni.

Milan je tokom saslušanja priznao sve i otkrio imena organizatora. Nekoliko mjeseci kasnije osuđeni su za niz krivičnih djela, uključujući ubistvo Dragana Kostića i prijetnje mojoj porodici.

Dvanaest godina radio sam među mrtvima i nikada ih se nisam plašio. Ali te noći shvatio sam koliko opasni mogu biti živi ljudi.

Najviše me pogodilo to što je čovjek s kojim sam godinama pio kafu bio spreman da me pošalje u smrt za nekoliko hiljada evra.