Pored mog muža stajala je žena koju nikada ranije nisam vidjela. Bila je elegantno obučena, a u rukama je držala fasciklu. Moja najbolja prijateljica stajala je iza njih i gledala me s takvim prezirom da sam odmah shvatila da je sve otkriveno. Otvorila sam vrata, a muž je bez pozdrava ušao u stan. Ugledao je direktora i svog prijatelja, koji su još stajali u dnevnoj sobi.
„Znači, obojica ste ovdje? Odlično. Neću morati nikoga posebno da zovem“, rekao je mirno. Pokušala sam da ga zagrlim, ali se odmakao.
„Nemoj me dodirivati. Dvije godine sam radio po gradilištima da otplatimo stan, a ti si ovdje pravila budalu od mene!“ Tada je nepoznata žena otvorila fasciklu. „Ja sam advokatica vašeg supruga. Došli smo zbog razvoda, ali i zbog jedne stvari koju morate odmah da saznate.“ Direktor se nasmijao i rekao da njega tuđi brak ne zanima. Međutim, moj muž se okrenuo prema njemu. „A zanima li te što tvoja žena već tri mjeseca zna za ovu vezu?“
Direktoru je osmijeh nestao s lica. Moja prijateljica tada je prišla svom mužu i ošamarila ga pred svima. „ŠEST GODINA SAM TI VJEROVALA! A TI SI ME VARAO SA ŽENOM KOJOJ SAM ČUVALA DIJETE!“ Počela sam da plačem i molim je da me sasluša, ali ona je iz torbe izvadila moj stari telefon.
„Ostavila si ga kod mene prošlog mjeseca. Kada su počele stizati poruke, vidjela sam sve. I znaš šta je najgore? Nisi se smijala samo meni. Rugala si se i svom mužu!“ Muž je tada spustio na sto fotografije stana koji smo planirali da kupimo. „Htio sam te iznenaditi. Prošle sedmice sam dao kaparu. Danas sam je povukao kada sam saznao istinu.“
Ostala sam bez riječi. Ali pravi udarac tek je slijedio. Direktor je prišao vratima i hladno rekao: „Sutra nemoj dolaziti na posao. Tvoje radno mjesto je ukinuto.“ Advokatica ga je odmah prekinula. „Otkaz se ne daje tako. Ako postoji spor, rješavaće se zakonskim putem.“ Muž je uzeo kofer koji je donio iz Njemačke i krenuo prema izlazu. Potrčala sam za njim. „A naše dijete? Zar ćeš i njega ostaviti?“ Zastao je i pogledao me. „Dijete nikada neću ostaviti. Ali s tobom više neću živjeti.“
Tri mjeseca kasnije razveli smo se. Prijateljica mi se nikada više nije javila, a direktor se pomirio sa svojom ženom i potpuno me ignorisao. Ostala sam bez braka, prijateljice i posla koji sam nekada voljela. A najteže mi je bilo kada me sin jednog dana pitao: „Mama, zašto tata više ne spava kod nas?“ Tada sam prvi put shvatila da moja najveća kazna nije bila što su me svi napustili, nego što nisam imala hrabrosti da svom djetetu objasnim zašto se naša porodica raspala.
