Čovjek kojeg nikada nisam upoznao
Sjedio sam za računarom kada je koleginica iz susjedne kancelarije ušla i rekla: „Traži te neki mladić. Kaže da je lično.“ Nisam očekivao nikoga. Podigao sam pogled i na vratima ugledao muškarca od tridesetak godina. Čim sam mu vidio oči, nešto me presjeklo.
„Vi ste bili prijatelj mog oca?“ pitao je.
Nisam uspio odmah odgovoriti. Samo sam ustao. Preda mnom je stajao sin čovjeka kojeg sam posljednji put vidio nekoliko sati prije nego što je poginuo. Imao je isti pogled, isti način na koji je malo nakrivio glavu dok čeka odgovor.
„Jesam“, jedva sam izgovorio. „Najbolji.“
Sjeo je preko puta mene i izvadio staru, izblijedjelu fotografiju. Na njoj smo njegov otac i ja, blatnjavi, nasmijani, zagrljeni preko ramena.
„Majka je umrla prije tri mjeseca“, rekao je. „Sređivao sam njene stvari i pronašao kutiju sa očevim pismima. U jednom se stalno pominjete vi.“
Srce mi je udaralo kao ludo.
Onda je iz torbe izvadio zatvorenu kovertu. Na njoj je mojim nadimkom, koji gotovo niko više nije znao, bilo napisano: „Ako se ne vratim, daj njemu.“
„Majka je ovo čuvala trideset godina“, rekao je.
Ruke su mi se tresle dok sam otvarao kovertu. Prepoznao sam rukopis odmah.
Pisao je da osjeća da se možda neće vratiti. Da mu je najveći strah što neće upoznati sina. Ali posljednje rečenice su me potpuno slomile:
„Ako moj mali ikada pronađe ovo, ispričaj mu kakav sam bio prije rata. Nemoj mu pričati samo kako sam poginuo. Reci mu kako sam živio. I ako mu ikada zatreba čovjek kojem može vjerovati, budi mu prijatelj kao što si bio meni.“
Spustio sam pismo i nisam mogao govoriti.
Mladić je ćutao nekoliko trenutaka, a onda pitao: „Kakav je bio moj otac?“
Tog popodneva kancelariju nisam ni pogledao. Otišli smo u mali kafić i pričali skoro četiri sata. Ispričao sam mu sve: kako smo kao dječaci bježali na rijeku, kako je njegov otac užasno pjevao, kako je uvijek posljednji novac davao drugome i kako je sedmicama pričao samo o djetetu koje treba da se rodi.
Mladić se čas smijao, čas brisao oči.
Pred rastanak me zagrlio i rekao: „Cijeli život sam imao fotografiju oca. Danas sam prvi put dobio čovjeka.“
Tada sam shvatio nešto što me proganjalo trideset godina.
Mislio sam da nikada nisam pronašao sina svog najboljeg prijatelja.
A zapravo je njegov otac pronašao način da, poslije toliko godina, dovede sina pravo do mene.
