Muž mi je rekao da uzmem djecu i bježim

„Kako možeš biti u podrumu kad si iza mene?!“ viknula sam u telefon, dok mi se njegov automobil sve više približavao.

„Ne gledaj ga! Samo vozi!“, rekao je glas. „Odveli su me prije sat vremena. Uzeli su auto, telefon, sve. Znaju gdje ideš.“

Nagazila sam gas. Djeca su na zadnjem sjedištu počela plakati. Automobil iza mene prišao je toliko blizu da sam u retrovizoru jasno vidjela muža za volanom.

I onda se nasmijao.

Bio je to njegov osmijeh, njegovo lice, čak i jakna koju je tog jutra obukao.

Odjednom me udario otpozadi.

Auto mi je zanijelo. Jedva sam ga vratila na cestu.

„Skreni kod stare fabrike!“ vikao je muž preko telefona. „Tamo je policijska patrola!“

Skrenula sam, ali patrolnog auta nije bilo.

Samo napuštena hala.

„Nema nikoga!“

Sa druge strane telefona nastala je tišina.

A onda sam čula nešto zbog čega mi se krv sledila.

Smijeh.

Isti onaj koji sam upravo vidjela u retrovizoru.

„Bravo“, rekao je glas. „Dovela si djecu tačno gdje treba.“

Prekinula sam poziv.

Shvatila sam — ni čovjek u automobilu ni čovjek na telefonu nisu bili moj muž.

Zaključala sam vrata i krenula unazad, ali automobil iza mene blokirao je izlaz. Iz hale su izašla dvojica muškaraca.

Tada je moj stariji sin povikao:

„Mama! Tata mi je poslao poruku!“

Zgrabila sam njegov telefon.

Bila je fotografija. Muž vezan za stolicu u našem podrumu. Ispod nje samo:

„POLICIJA JE SA MNOM. NE VJERUJ POZIVIMA. BJEŽI PREMA GLAVNOM PUTU.“

Ubaciłam u rikverc i svom snagom udarila automobil koji nam je blokirao prolaz. Jednom. Drugi put. Treći put — pomjerio se dovoljno.

Proletjela sam pored njega i izašla na cestu.

Za nama su krenula oba automobila.

Nekoliko kilometara dalje ugledala sam plava svjetla.

Tri policijska vozila jurila su prema nama.

Ljudi iza mene naglo su zakočili i pokušali pobjeći kroz sporedni put, ali policija ih je presjekla.

Tek tada sam se raspala.

Kasnije sam saznala istinu.

Muž je slučajno otkrio da njegov poslovni partner godinama izvlači novac iz firme. Kada je zaprijetio policijom, oteli su ga i pokušali preko mene doći do dokumenata koje je sakrio.

Čovjek za volanom uopšte nije izgledao potpuno kao moj muž.

U mraku, pod kapuljačom i u njegovoj odjeći — ja sam vidjela ono čega sam se najviše plašila.

Policija je pronašla muža živog u našem podrumu.

Kada sam ga konačno ugledala, potrčala sam prema njemu.

Zagrlio je mene i djecu, a onda me tiho pitao:

„Ko ti je rekao da skreneš kod fabrike?“

„Čovjek koji je glumio tebe.“

Muž je problijedio.

„Ali oni koje je policija uhapsila… tvrde da te niko nije zvao.“

Policajac je provjerio moj telefon.

Poziva nije bilo.

Ni jednog jedinog.