NA SVADBI SAM POLJUBILA NEPOZNATOG MUŠKARCA — A UJUTRO JE SJEDIO ZA STOLOM MOJIH RODITELJA

Ukopala sam se na posljednjoj stepenici. Za stolom je sjedio isti muškarac kojeg sam sinoć, pod dejstvom vina i nagovaranja prijateljica, poljubila pred pola svadbene sale. On me je odmah prepoznao. Samo je spustio šoljicu kafe i jedva primjetno se nasmiješio.

Sestra je ustala i prišla mi sva uzbuđena.

„Ovo je Marko. Nisam htjela ranije ništa da govorim dok ne budemo sigurni, ali… vjerili smo se.“

Osjetila sam kako mi lice gori. Marko nije rekao ni riječ. Pružio mi je ruku kao da se prvi put vidimo.

„Drago mi je.“

„Takođe“, jedva sam izgovorila.

Čim smo ostali sami u hodniku, zgrabila sam ga za rukav.

„Zašto mi sinoć nisi rekao ko si?!“

Pogledao me zbunjeno. „A kada? Prije ili poslije nego što si me poljubila i pobjegla? Nisam ni znao ko si. Tvoja sestra mi je pokazivala stare fotografije, a ti danas izgledaš potpuno drugačije.“

Htjela sam propasti kroz pod. Zamolila sam ga da sestri ništa ne kaže. Marko je odmah pristao, ali baš tada se iz dnevne sobe začuo njen glas.

„Šta da mi ne kaže?“

Stajala je iza nas.

Nastala je neprijatna tišina. Pokušala sam izmisliti nešto, ali Marko me prekinuo.

„Sinoć smo se sreli na svadbi. Nije znala ko sam.“

Sestra je prvo pogledala njega, pa mene.

„Sreli?“

Znala sam da nema smisla lagati.

„Poljubila sam ga.“

Očekivala sam vrisak, svađu, možda šamar. Umjesto toga, sestra je nekoliko sekundi ćutala, a onda se okrenula prema Marku.

„Znači ipak si bio tamo.“

On je problijedio.

Tek tada sam shvatila da problem uopšte nije moj poljubac.

Sestra je iz torbe izvadila telefon i pokazala mi fotografiju poslatu oko ponoći. Na njoj je Marko stajao ispred restorana zagrljen sa nekom ženom.

„Rekao mi je da je sinoć kod kuće.“

Marko je počeo objašnjavati da je na svadbu došao samo na pola sata jer ga je prijatelj pozvao, a žena sa fotografije bila je koleginica. Sestra ga je saslušala, skinula prsten i spustila ga pred njega.

„Nije problem što je moja sestra poljubila tebe. Ona nije znala. Problem je što si ti znao da si vjeren — i ipak joj nisi rekao.“

Marko je pokušao da je zaustavi, ali ona je otvorila vrata.

„Idi.“

Mjesec dana kasnije sestra i ja sjedile smo na balkonu kada sam joj ponovo rekla koliko mi je žao.

Naslonila je glavu na moje rame i nasmijala se.

„Prestani. Da ga nisi poljubila, možda nikada ne bih saznala koliko lako krije stvari.“

A onda je dodala nešto zbog čega sam se prvi put nasmijala cijeloj katastrofi:

„Samo te molim jedno. Sljedećeg momka kojeg dovedem kući — prvo pitaj kako se zove.“