Na benzinskoj mi je nepoznat čovjek ubacio dijete u auto i viknuo: „Vozi!“

Pogledala sam u retrovizor. Prvi džip bio je sve bliže. „Jesi li siguran da je unutra tvoj tata?“ pitala sam dječaka. Klimnuo je glavom. „Jeste. Onaj čovjek na pumpi me je odveo od njega.“

Noge su mi se odsjekle. Shvatila sam da možda upravo bježim od čovjeka koji pokušava vratiti svoje dijete.

„Kako se zoveš?“

„Luka.“

„A tata?“

Tek što je izgovorio ime, telefon mi je zazvonio. Nepoznat broj.

Javila sam se preko zvučnika.

„Zaustavite auto“, rekao je muški glas. „Ja sam dječakov otac. Čovjek koji vam ga je ubacio u auto ga je oteo.“

„Zašto bih vam vjerovala?“

„Ne morate. Vozite pravo do policijske stanice. Samo nemojte stati nigdje drugo.“

To je bilo jedino što je imalo smisla.

Ukucala sam najbližu policijsku stanicu u navigaciju i nastavila. Džipovi su ostali iza mene, ali me nisu pokušavali prestići.

Tada se Luka sagnuo između sjedišta.

„Teta, imam nešto.“

Iz džepa jakne izvukao je mali crni telefon.

„Onaj čovjek mi je rekao da ga ne dam tati.“

Telefon je bio zaključan, ali na ekranu je stajala poruka:

„Ako dijete stigne do policije, gotovo je.“

Srce mi je počelo lupati.

U daljini sam konačno ugledala policijsku stanicu. Džipovi su usporili i zaustavili se nekoliko desetina metara iza mene.

Uletjela sam na parking i počela trubiti.

Policajci su izašli. Otvorila sam vrata, izvela dječaka i jedva uspjela objasniti šta se dogodilo.

Tada je iz prvog džipa istrčao muškarac.

Luka je povikao: „Tata!“

Dječak mu je potrčao u zagrljaj.

Policajci su odmah prišli muškarcu, a ja sam im predala telefon. Otac je tvrdio da je njegov sin nestao nekoliko sati ranije i da je sa prijateljima obilazio mjesta na kojima bi mogao biti. Na benzinsku su stigli samo nekoliko trenutaka nakon otmičara.

Ali najčudnije pitanje tek je slijedilo.

Policajac me je pitao kako je čovjek sa pumpe znao koji je moj automobil.

„Nije znao“, odgovorila sam. „Samo je otvorio vrata i ubacio dječaka.“

Policajac je pogledao telefon, pa mene.

„Izgleda da jeste znao.“

Pokazao mi je jednu od poruka pronađenih na ekranu. Poslata je prije nego što sam uopšte stigla na pumpu.

U njoj je pisala marka mog automobila, registracija i moje ime.

Kasnije se ispostavilo da otmica nije bila slučajna, ali ni ja nisam bila slučajno izabrana. Čovjek je poznavao dječakovog oca, a mene je danima ranije pratio jer je znao da svake večeri prolazim istim putem.

Htio je da policija povjeruje da sam ja odvela dijete.

Samo je jednu stvar pogrešno procijenio.

Umjesto da pobjegnem i sakrijem se, odvezla sam dječaka pravo tamo gdje je najmanje želio — u policijsku stanicu.