Riječi starice pogodile su me jače nego što je mogla znati. Čvršće sam privila ćerku i rekla da mi se skloni s puta. Ona nije pružila ruku prema bebi. Samo je pokazala narukvicu na mojoj ruci i upitala jesam li ja majka djevojčice koju su prethodne noći reanimirali.
„Kako vi to znate?“ pitala sam. Rekla je da radi kao spremačica u bolnici i da je stajala ispred sale kad je počela uzbuna. Vidjela je osoblje kako trči i čula da je dijete ponovo počelo da diše. Nije znala da sam ja cijelu noć sjedila kraj inkubatora i brojala svaki njen udah.
„Onda zašto ste rekli da ću zažaliti?“ Starica je spustila pogled. Rekla je da je prije mnogo godina izgubila bebu i da se poslije toga plašila da uzme u naručje i tuđu. Mislila je da će me uplašiti odgovornost, pa da ću biti opreznija. Bila sam bijesna. „Ne znate šta sam ja odlučila niti šta mogu da izdržim“, rekla sam i otišla.
Kod kuće me čekao muž. Razvukao je ćebence na krevetu i pokušao da namjesti dječji krevetac, ali ruke su mu drhtale. Doktor nam je rekao da će ćerki trebati kontrole. Oboje smo to znali, a ipak smo se trudili da izgledamo hrabro jedno pred drugim.
Te noći beba nije htjela da jede. Najprije sam pomislila da sam nešto pogrešno uradila. Onda sam vidjela da joj disanje izgleda drugačije. Odmah smo se vratili u bolnicu. Dežurna doktorka ju je pregledala i zadržala na posmatranju zbog infekcije koju su otkrili na vrijeme. „Dobro ste postupili što ste došli“, rekla je.
Sjedila sam u hodniku dok je muž donosio naše stvari iz auta. Starica je prolazila s kolicima za čišćenje. Ugledala me, ali nije prišla. Ja sam je pozvala. „Nisam je ostavila“, rekla sam. „Vratila sam se jer joj treba pomoć.“
Oči su joj se napunile suzama. Izvinila se zbog svojih riječi i otišla da nam donese vodu. Nisam joj oprostila zato što je priča o njenom gubitku izbrisala ono što mi je rekla. Oprostila sam joj kad sam vidjela da je razumjela zašto su te riječi bile okrutne.
Ćerku smo poslije nekoliko dana odveli kući. Sada, kad neko kaže da smo imali sreće, klimnem glavom. Ali dobro pamtim i doktore, noćni povratak u bolnicu i muža koji je držao moj telefon dok sam nosila bebu. Nju nikada neću zvati greškom.
