Na razgovoru za posao preko puta mene sjedio je čovjek koji me je ostavio trudnu prije 18 godina
Kad su se vrata kancelarije zatvorila, ustala sam i rekla da želim da odem. On je spustio moj CV na sto.
„Molim te, saslušaj me.“
„Za to si imao osamnaest godina“, odgovorila sam.
Pogledao me kao da ga je ta rečenica zaboljela. Rekao je da je otišao jer se uplašio, da je bio mlad i da je kasnije pokušao da me pronađe. Nisam mu dopustila da završi. Sjećala sam se svakog mjeseca trudnoće koji sam provela čekajući njegov poziv. Sjećala sam se i prvog puta kada je naš sin pitao zašto druga djeca imaju tatu, a on nema.
„Pitao si me imam li djecu kao da si me prvi put vidio“, rekla sam.
„Nisam bio siguran da si to ti. Promijenila si prezime.“
„A kad si vidio koliko moj sin ima godina, odmah si izračunao.“
Nije porekao. Samo je sjeo, izvadio telefon i pokazao fotografiju mladića na fudbalskom terenu. Bio je to moj sin. Fotografija je bila sa školskog turnira prošlog mjeseca.
Osjetila sam kako mi se stomak steže. „Odakle ti ovo?“
„Bio sam tamo.“
Prisjetila sam se čovjeka koji je stajao kraj ograde i otišao prije dodjele medalja. Sin mi je rekao da mu je djelovao poznato, ali nisam tome pridala značaj.
„Prišao si mu?“
„Nisam. Nisam znao imam li pravo.“
„Nisi“, rekla sam i krenula prema vratima.
Tada je izgovorio ime našeg sina. Zastala sam. Rekao mi je da mu je prije tri mjeseca poslao poruku. Sin mu je odgovorio samo jednom: „Ako želiš nešto da kažeš, prvo razgovaraj s mojom majkom.“
Okrenula sam se. Moj sin je znao ko mu je otac, ali mi nije rekao da ga je ovaj čovjek pronašao. On mi je pružio telefon da pročitam poruke. Nisam ga uzela.
„Znači, ovo nije bio razgovor za posao?“
„Jeste. Tvoja prijava je stigla juče. Nisam znao da ćeš doći dok nisam otvorio CV.“
Nisam mu vjerovala na riječ. Tražila sam da pozove ženu iz kadrovske službe. Preda mnom je potvrdila da je konkurs objavljen prije mjesec dana i da su za taj dan zakazana još četiri razgovora. Tek tada sam sjela. Bila sam ljuta što mi je i dalje stalo do tog posla.
„O mojoj prijavi odlučiće neko drugi“, rekla sam. „A o našem sinu odlučuje on sam.“
Izašla sam i odmah ga pozvala. Javio se poslije prvog zvona.
„Znam da ti je pisao“, rekla sam.
Dugo je ćutao, a onda tiho odgovorio: „Htio sam prvo da vidim hoće li imati hrabrosti da se pojavi pred tobom.“
Te večeri sin me je pitao želim li da upozna oca. Rekla sam mu istinu: nisam željela da me ponovo povrijedi, ali nisam imala pravo da tu odluku donesem umjesto njega. Dogovorili smo se da ću biti uz njega kad budu razgovarali.
Nedjelju dana kasnije dobila sam posao. Odluku je potpisala komisija u kojoj on nije bio. Sin je pristao na jedan susret s njim, u kafiću blizu naše kuće. Sjedila sam za drugim stolom. Vidjela sam kako mu je otac pružio ruku, a sin je prihvatio.
Nisam znala hoće li ikada postati bliski. Znala sam samo da će, ako opet ode, moj sin ovog puta čuti razlog od njega.
