Rekli su mi da je posljednjih šest mjeseci imao još jednu adresu, drugu ženu i dječaka koji ga je zvao tata. Policija je njegove dokumente pronašla u stanu u kojem je preminuo. Nisam znala ni da taj stan postoji.

Otišla sam da identifikujem njegove stvari. Tamo me je čekala žena mojih godina, blijeda i uplakana. Rekla je da su zajedno skoro pet godina i da joj je obećavao brak čim završi razvod. Dječak nije bio njegov sin, ali ga je odgajao od treće godine. Dok je meni kod kuće govorio da ostaje duže na poslu, njima je popravljao bicikl, išao na roditeljske sastanke i glumio porodicu.

Mislila sam da je to ono što me uništilo. Onda je službenik iz banke pozvao zbog kredita. Nekoliko mjeseci ranije muž je falsifikovao moj potpis i podigao veliku pozajmicu na naš zajednički stan. Novac nije potrošio na ljubavnicu. Uplatio ga je privatnoj klinici.

U njegovoj torbi pronađena je medicinska dokumentacija. Imao je ozbiljnu bolest i znao je da mu je ostalo malo vremena. Umjesto da mi kaže, postao je još grublji, tjerao me od sebe i pristao na razvod. Drugoj ženi takođe nije rekao istinu. Njoj je obećavao budućnost koju je znao da neće dočekati.

Dani poslije sahrane bili su mješavina bijesa i krivice. Pitala sam se da li su njegovo ponašanje izazvali strah i bolest. Onda sam pročitala poruke koje je slao prijatelju. U jednoj je napisao: „Ako me bude mrzila, lakše će nastaviti bez mene.“ U drugoj: „Kredit će svakako ostati njoj, ali stan vrijedi više.“ Čak je i svoju navodnu žrtvu pretvorio u odluku koju sam ja morala plaćati.

Druga žena i ja smo prvi put razgovarale bez njega između nas. Pokazala mi je da je i od nje pozajmljivao novac za liječenje. Njoj je ostavio automobil, meni dug, a dječaku pismo u kojem se predstavljao kao čovjek koji je sve radio iz ljubavi. Nijednoj od nas nije ostavio priliku da bira hoćemo li mu pomoći.

Advokat je uspio dokazati falsifikovan potpis, pa kredit nisam morala preuzeti u cijelosti. Stan je ipak mjesecima bio pod teretom, a svaki odlazak u banku podsjećao me je na njega.

Nisam mogla jednostavno da ga mrzim, ali nisam mogla ni da ga opravdam bolešću. Čovjek može biti uplašen i istovremeno okrutan. Može nekoga voljeti, a ipak mu ostaviti posljedice svojih laži.

Najviše me slomilo to što sam razvod doživljavala kao spas od čovjeka koji me ponižavao, a njegova smrt mi je oduzela čak i završni razgovor. Nikada nisam dobila izvinjenje niti priliku da mu kažem da me nije zaštitio time što me je natjerao da ga mrzim. Samo me je ostavio da sama razdvajam bolest od izdaje i ljubav od štete koju je nazvao žrtvom.