Moj najbolji drug je išao iz sobe u sobu i dozivao me. Kasnije mi je rekao da mu je odmah bilo sumnjivo što me nema, jer sam mu samo pola sata ranije rekla da želim kući.

Kada je otvorio vrata sobe, zatekao je tog momka pored mene. Ja sam jedva bila svjesna šta se događa. Odmah ga je odgurnuo, prebacio mi jaknu preko ramena i izveo me iz sobe.

Moja drugarica je stajala u hodniku.

„Šta joj je?“, pitala je, glumeći iznenađenje.

Moj drug ju je samo pogledao.

„Ti ćeš meni reći šta joj je.“

Odveo me je u hitnu. Nisam se dobro sjećala puta, samo njegovog glasa kojim mi je ponavljao da ostanem budna. Ljekarima je odmah rekao gdje smo bili i da sumnja da mi je nešto stavljeno u piće.

Sutradan sam se probudila potpuno zbunjena. Posljednje čega sam se jasno sjećala bilo je kako mi drugarica pruža čašu.

Ona mi je već poslala nekoliko poruka.

„Pretjerala si sa pićem.“

„Nemoj praviti problem bez razloga.“

Ali ja gotovo da nisam ni pila.

Tada mi je moj drug pokazao nešto što je sačuvao sa zabave. Jedan od momaka mu je, nakon svega, prišao i rekao da je vidio moju drugaricu kako nešto stavlja u moju čašu. Nije znao šta je bilo, ali je shvatio da situacija nije normalna.

Pozvala sam je.

Prvo je sve negirala.

Onda sam joj rekla da sam bila u bolnici i da postoje ljudi koji su vidjeli šta je uradila.

Ućutala je.

„Nisam mislila da će otići toliko daleko“, konačno je rekla.

Ta rečenica mi je bila dovoljna.

Pitala sam je samo:

„Šta si mislila da će se dogoditi?“

Počela je da objašnjava kako joj se taj momak dopadao, kako ju je nagovorio, kako joj je rekao da je to „samo nešto da se opustim“ i da neće biti ništa strašno.

Nisam mogla da vjerujem šta slušam.

Osoba kojoj sam pričala sve svoje tajne svjesno mi je dala nešto nepoznato jer ju je neki momak ubijedio.

Prekinula sam razgovor i više joj se nisam javila.

Sve smo prijavili. Nije bilo lako jer se ja velikog dijela večeri nisam sjećala, ali postojali su nalazi iz bolnice, svjedoci i ljudi koji su nas vidjeli prije nego što sam odvedena u sobu.

Tek nekoliko dana kasnije moj najbolji drug mi je priznao nešto što mi tada nije rekao.

Kada je ušao u sobu, taj momak mu je navodno rekao:

„Ne miješaj se, ona je sama došla.“

Moj drug mu je odgovorio:

„Poznajem je godinama. Ovo nije ona.“

Ta rečenica mi je ostala u glavi.

Mjesecima sam se pitala kako nisam primijetila kakva je osoba moja najbolja drugarica. Tražila sam znakove unazad i krivila sebe što sam joj vjerovala.

A onda sam shvatila nešto mnogo jednostavnije.

Nisam pogriješila zato što sam vjerovala prijateljici. Ona je pogriješila zato što je to povjerenje svjesno iskoristila.

Te noći sam izgubila osobu za koju sam mislila da mi je najbolja prijateljica.

Ali sam istovremeno saznala ko mi je pravi prijatelj.

Onaj koji je među desetinama ljudi jedini primijetio da me nema — i krenuo da me traži.