„Znam tačno zašto si se vratio“, rekla sam, pokušavajući da zvučim sigurnije nego što sam se osjećala. „Došao si da svima pokažeš koliko si uspio.“

Naslonio se na auto i samo odmahnuo glavom.

„Ne, Jeco. Zbog toga sam mogao da dođem bilo gdje.“

To me je presjeklo. Pitala sam ga šta onda hoće od mene, ako me već toliko puta odbio. Nije odgovorio odmah. Izvadio je telefon, otvorio staru fotografiju našeg razreda i pokazao prstom na sebe u zadnjem redu.

„Sjećaš li se ovog dana?“

Naravno da se nisam sjećala. Za mene je to bila obična školska fotografija. Za njega očigledno nije.

Tada mi je rekao da sam tog dana, pred pola razreda, odbila da sjedne pored mene jer su ga svi zadirkivali zbog izgleda. Nisam se toga ni sjećala. On jeste. Godinama.

„Nisam se vratio da ti se osvetim“, rekao je. „Ali sam htio da vidim da li ćeš me sada gledati drugačije samo zato što imam novac.“

Naljutila sam se. Rekla sam da nisam klinka, da ljudi sazrijevaju i da nije pošteno da me procjenjuje po nečemu što sam uradila sa šesnaest godina.

„Možda“, odgovorio je. „Zato te i nisam odmah otpisao.“

Tada sam prvi put shvatila da me nije zavlačio. Posmatrao me je. Svaki put kada bih se pojavila u društvu, kada bih se raspitivala gdje izlazi, kada bih komentarisala auto, putovanja i posao, on je samo dobijao odgovor na pitanje zbog kojeg je došao.

Bilo me je sramota jer sam i sama znala da je dio njega u pravu.

Prestala sam da ga jurim. Nisam mu više slala poruke, nisam pitala za njega i vratila sam se svom životu. Dvije sedmice kasnije javio se prvi put sam.

„Kafa sutra? Bez BMW-a, bez društva, bez glume.“

Pristala sam.

Došao je pješke. Sjeli smo u mali kafić u kojem ga niko nije poznavao. Prvi put smo pričali kao dvoje odraslih ljudi, bez škole, novca i starih uloga. Ispričao mi je da se vratio jer je kupio firmu u našem gradu i da planira da ostane najmanje godinu dana.

Nakon nekoliko susreta počela sam stvarno da ga upoznajem. Bio je duhovit, tvrdoglav i mnogo normalniji nego što je njegov život na društvenim mrežama izgledao.

Jedne večeri, kada sam već pomislila da između nas konačno ide u pravom smjeru, rekao je:

„Moram ti još nešto priznati.“

Pomislila sam da će reći da ima djevojku.

Umjesto toga, spustio je ključeve na sto i rekao:

„Onaj BMW kojim si me prvi put vidjela uopšte nije moj.“

Počela sam da se smijem, misleći da se šali.

Nije se smijao.

„Pozajmio sam ga baš tog dana.“

Tada sam zaćutala.

Jer sam shvatila da je naš prvi susret poslije toliko godina možda bio mnogo manje slučajan nego što sam mislila.