Kad sam pročitala drugi red, prvo sam pomislila da nešto pogrešno razumijem.

Ispod imena mog brata stajalo je: „Kreditni dug – 38.400 €“. Datum je bio od prije njihovog vjenčanja.

Listala sam dalje. Rate, opomene, pozajmice, izvodi iz banke. Dug nije napravila ona. Napravio ga je moj brat godinama ranije, a ona ga je posljednje dvije godine potajno vraćala.

Tada mi je zazvonila u glavi ona poruka: „Ne zaboravi šta smo se dogovorili.“

Na dnu fascikle našla sam ugovor o prodaji njenog stana u Srbiji. Stan koji je naslijedila od roditelja. Prodala ga je i gotovo sav novac prebacila na zatvaranje njegovih dugova.

Nisam stigla ni da vratim papire kada je ušla.

Stala je na vratima i samo rekla:

„Otvorila si.“

Nisam znala šta da kažem. Pitala sam je zašto je sve krila.

Sjela je preko puta mene i prvi put za tih deset dana nije pokušavala da se nasmiješi.

„Zato što me je molio.“

„Ko? Moj brat?“

Klimnula je.

Tada mi je ispričala da je moj brat prije braka upao u ozbiljne dugove. Nije kockao, nije imao drugu ženu, nije vodio dvostruki život. Uzeo je veliki kredit za posao koji je propao, a zatim pozajmljivao da zatvori stare obaveze. Kada je upoznao nju, već je bio pred blokadom računa.

Ona je sve saznala nekoliko mjeseci prije vjenčanja.

I ipak se udala za njega.

„Zašto?“ pitala sam.

„Jer sam ga voljela. Ali sam napravila jednu grešku.“

Pogledala sam je.

„Mislila sam da će, kad ga izvučem, nešto naučiti.“

Tu sam se sledila.

Jer u fascikli nije bio samo stari dug.

Na posljednjem papiru bio je novi kredit.

Podignut prije samo tri mjeseca.

Ispod potpisa mog brata stajalo je još jedno ime.

Moje.