Kad sam kupcu rekla da potpis na ugovoru nije moj, čovjek je odmah prestao da se raspravlja. Rekao je da je kaparu dao mom bratu jer mu je pokazao papire i uvjeravao ga da smo svi saglasni. Nisam krivila kupca — i on je očigledno mislio da je sve čisto.
Sutradan sam otišla kod notara sa kopijom ugovora. Tamo sam saznala da zemlja još nije bila prevedena na kupca. Brat je potpisao predugovor i uzeo kaparu, ali bez moje saglasnosti nije mogao završiti prodaju jer sam poslije očeve smrti i ja bila upisana kao suvlasnik.
Odmah sam nazvala brata. Prvo je govorio da paničim i da će mi dati moj dio novca. Kad sam ga pitala zašto je onda potpisao moje ime, zaćutao je. Poslije nekoliko minuta priznao je da mu je novac hitno trebao i da je računao da ću, kada se vratim iz Njemačke, samo pristati da se posao završi.
Tada sam prvi put čula i pravi razlog. Nije prodavao zemlju da bi sebi kupio stan, auto ili nešto slično. Njegova firma je mjesecima bila u minusu, radnicima je kasnila plata, a on je već pozajmljivao na sve strane. Kaparom je pokrio dio dugova i nadao se da će ostatkom od prodaje spasiti posao.
To mi jeste objasnilo zašto je to uradio, ali nije opravdalo falsifikovanje mog potpisa.
Rekla sam mu da ima dva izbora: ili će kupcu odmah vratiti kaparu i poništiti predugovor, ili ćemo sve riješiti pravnim putem. Naljutio se i rekao da ću ga „uništiti zbog komada zemlje“.
A onda je kupac rekao nešto što je potpuno promijenilo razgovor. Zemlju nije htio zbog njive. Već je znao da se u tom kraju planira proširenje puta i da bi vrijednost parcele mogla znatno porasti. Moj brat je, očigledno, prodavao ispod cijene jer mu je novac trebao odmah.
Tada sam shvatila da bih, da sam mu vjerovala i potpisala bez provjere, izgubila mnogo više nego što sam mislila.
Na kraju je brat vratio kaparu u ratama, a prodaja je zaustavljena. Nismo godinama poslije toga imali isti odnos. Nisam ga izbacila iz života, ali više nikada nisam prihvatila rečenicu: „Ne brini, sve ćemo riješiti kad dođeš.“
Najgore nije bilo to što je pokušao prodati očevu zemlju. Najgore je bilo što je računao da će moja udaljenost i povjerenje biti dovoljni da odlučuje i u moje ime.