Pustila sam tetkinu kćerku da živi kod nas

Kad sam je pitala zašto joj tetka daje novac, prvo je šutjela. Onda mi je priznala da joj majka svakog mjeseca uplaćuje novac za hranu i troškove, jer je ubijeđena da ona kod nas sama plaća dio računa.

Samo sam je gledala. Dva mjeseca je jela s nama, koristila sve u stanu, izlazila kad je htjela i nijednom nije ponudila ni marku. Meni je tetka u međuvremenu pričala kako joj je teško jer „dijete mora samo da se snalazi u tuđoj kući“.

Pitala sam je gdje je taj novac. Slegnula je ramenima i rekla da ga troši na izlaske, garderobu i taksi. Tada mi je postalo jasno zašto je nekoliko puta govorila da nema za knjige, a svaki vikend izlazila.

Rekla sam joj da nije problem što joj majka šalje novac. Problem je što je dozvolila da njena majka misli da mi od nje nešto naplaćujemo, dok je pred nama glumila da nema ni za osnovno.

Ona se naljutila i rekla da nisam smjela da je ispitujem. Tada sam prvi put izgubila strpljenje. Rekla sam joj da je odrasla osoba, da može da izlazi i troši svoj novac kako hoće, ali da više ne može živjeti kod nas kao gost kojem svi moraju da se prilagođavaju.

Te večeri je spakovala nekoliko stvari i otišla kod drugarice. Mislila sam da je tu kraj.

Ali ujutro me je ponovo zvala tetka. Ovog puta nije vikala. Samo je pitala: „Je li tačno da ti nikad nisi tražila novac od nje?“

Rekla sam da nije samo tačno, nego da nisam ni znala da joj ona išta šalje.

Nastala je duga tišina.

Onda mi je tetka priznala nešto što me potpuno iznenadilo. Kćerka joj je mjesecima govorila da joj svakog mjeseca uzimam novac za stan, hranu i račune — i svaki put tražila još.

Tetka joj je slala gotovo dvostruko više nego što sam upravo čula od djevojke.

Kad smo spojile iznose, shvatile smo da je lagala obje.

Najčudnije je bilo što nekoliko sati kasnije nije zvala mene da se izvini. Zvala je majku i tvrdila da smo se nas dvije „udružile protiv nje“.

Tada sam tetki samo rekla: „Možemo se svađati nas dvije koliko hoćemo, ali ovo više nije priča o meni i čuvanju bebe.“

Prvi put se složila sa mnom.

Djevojka se nakon nekoliko dana vratila po ostatak stvari. Nije bilo velike scene. Rekla sam joj samo da vrata moje kuće nisu zatvorena zauvijek, ali da se može vratiti tek kada bude spremna da živi kao odrasla osoba, a ne da dvije porodice okreće jednu protiv druge.

Najviše me na kraju nije pogodilo to što mi nije htjela pričuvati dijete dva sata. Pogodilo me što sam zbog njene priče skoro pokvarila odnos sa tetkom — dok je ona mjesecima uzimala novac od obje strane.