Majku sam smjestila u dom. Nisam je imala gdje, a muž nije želio da bude kod nas. Govorio je da će joj tamo biti bolje, da će imati njegu, lijekove na vrijeme i ljude svojih godina. Svaki put kada bih pokušala da razgovaram s njim, završilo bi isto. Govorio je da mi imamo svoj život, svoju djecu i svoje probleme i da ne možemo sve podrediti mojoj majci. A ja sam ćutala, iako me boljelo što o ženi koja me je sama podigla govori kao da je teret.

Mama nikada nije tražila mnogo. Poslije smrti mog oca ostala je sama u maloj kući na kraju grada i dok god je mogla, nije dozvoljavala nikome da joj pomaže. Sama je išla u prodavnicu, sama kuhala, plaćala račune i održavala kuću. Ali posljednjih mjeseci počela je da zaboravlja. Jednom je ostavila šporet uključen, a drugi put je izašla po hljeb i nije znala da se vrati kući. Pronašao ju je komšija dvije ulice dalje kako sjedi na klupi i plače.

Tada sam znala da više ne može ostati sama. Predložila sam mužu da je dovedemo kod nas. Imali smo slobodnu sobu, nije bila velika, ali bila je dovoljna da mama ima svoj mir. Samo me je pogledao i rekao da ne dolazi u obzir. Objašnjavao je da neće imati mira, da će djeca slušati njeno dozivanje noću, da će sva briga pasti na mene, a onda i na njega. Posvađali smo se kao nikada ranije, ali sam na kraju popustila.

Pronašla sam dom koji je izgledao pristojno. Sobe su bile čiste, medicinske sestre ljubazne, a iza zgrade se nalazio mali park sa klupama. Uvjeravala sam sebe da donosim najbolju odluku i da će joj tamo možda zaista biti bolje. Mama nije rekla ni riječ dok sam joj pakovala stvari. Samo je sjedila na krevetu i gledala kako slažem njene bluze, spavaćice i nekoliko fotografija u kofer.

Kada smo stigle u dom, pokazala sam joj sobu. Na prozoru je bila mala saksija sa cvijetom, pored kreveta noćni ormarić, a na zidu televizor. Pokušavala sam da zvučim veselo dok sam joj govorila da će imati društvo i da ću joj dolaziti stalno. Ona me je nekoliko trenutaka samo gledala, a onda me tiho pitala gdje ja spavam. Zaledila sam se jer sam shvatila da možda nije ni razumjela da ja ne ostajem s njom.

Objasnila sam joj da se ja vraćam kući, a da će ona ostati tu. Spustila je pogled i ništa nije rekla. Kada sam krenula, nije plakala, nije me molila da ostanem i nije pravila scenu. Samo me je uhvatila za ruku i tiho pitala hoću li doći po nju kada se sve smiri. Nisam ni znala šta za nju znači to „kada se sve smiri“, ali sam klimnula glavom i obećala joj da hoću.

Čim sam izašla iz doma, sjela sam u automobil i rasplakala se. Muž me je nazvao nekoliko minuta kasnije i pitao jesam li završila. Kada sam rekla da jesam, samo mi je odgovorio da ću vidjeti da je ovako najbolje. Nisam imala snage da mu odgovorim. Vozila sam kući i cijelim putem sam pred očima vidjela mamu kako sjedi na krevetu sa rukama sklopljenim u krilu.

Narednih dana zvala sam je svakog jutra. Nekad je bila raspoložena, nekad potpuno zbunjena. Pitala bi me kada dolazim, a onda bi poslije deset minuta ponovo postavila isto pitanje. Četvrtog dana zazvonio mi je telefon i vidjela sam broj doma. Medicinska sestra rekla mi je da ne želi da me uplaši, ali da bi bilo dobro da dođem.

Odmah sam pitala šta se dogodilo. Rekla mi je da mama cijeli dan sjedi obučena pored prozora, da nije htjela ni da ruča ni da legne i da u krilu drži moju staru fotografiju iz osnovne škole. Svakome ko joj priđe govori da je kćerka danas dolazi po nju. Srce mi se steglo toliko da sam jedva uspjela izgovoriti da odmah krećem.

Otišla sam bez da sam mužu išta rekla. Kada sam ušla u njenu sobu, mama je zaista sjedila potpuno obučena. Imala je kaput na sebi, a pored nogu joj je stajala mala torba. Kada me je ugledala, lice joj se potpuno promijenilo i rekla je da je znala da ću doći. Sjela sam pored nje, a u grlu mi je stajala knedla jer nisam znala kako da joj kažem da nisam došla da je odvedem kući.

Mama me je nekoliko trenutaka gledala i kao da je sama shvatila. Nije me ništa pitala. Samo je polako skinula kaput, složila ga preko naslona stolice i spustila pogled. Taj njen pokret boljelo me više nego da je plakala, vikala ili me molila da je povedem.

Prije nego što sam krenula, otvorila je noćni ormarić i izvadila malu žutu kovertu. Gurnula mi ju je u ruku i rekla da je otvorim kada odem. Pitala sam je šta je unutra, a ona je samo odgovorila da je to nešto što je trebala davno da mi kaže. Nisam htjela da je dodatno uznemiravam, pa sam kovertu stavila u torbu i izašla.

Otvorila sam je tek kada sam sjela u automobil. Unutra nije bilo novca niti bilo kakvog dokumenta, već samo jedan presavijen list papira. Prepoznala sam njen rukopis istog trenutka. Prva rečenica glasila je da, ako ovo čitam, znači da je opet ostala bez hrabrosti da mi ono što želi kaže u lice.

Ruke su mi počele drhtati dok sam nastavila čitati. Pisala je da zna da mislim kako mi ništa ne zamjera i da mi zaista ne zamjera. Napisala je da zna koliko mi je teško, ali da ne želi da jednog dana sebi govorim kako nisam imala izbora. Napisala je da izbor gotovo uvijek postoji, samo što ponekad izaberemo ono zbog čega ćemo lakše živjeti danas, a mnogo teže sutra.

Spustila sam papir u krilo jer više nisam mogla da čitam od suza. Tek tada sam primijetila da ispod toga ima još nekoliko pasusa. U jednom od njih pisalo je nešto što me je potpuno zateklo. Mama je napisala da mi nikada nije ispričala šta se dogodilo kada sam imala šest godina.

Moj otac se tada teško razbolio i mjesecima nije mogao raditi. Ostali smo gotovo bez novca, a gazda stana prijetio je da će nas izbaciti ako ne platimo kiriju. Mama je tada imala samo jednu osobu kojoj je mogla da se obrati, svoju stariju sestru. Molila ju je da nas primi kod sebe na nekoliko mjeseci, samo dok se tata ne oporavi.

Njena sestra ju je odbila. Rekla joj je skoro iste riječi koje je moj muž nekoliko dana ranije rekao meni. Rekla joj je da ima svoj život i da ne može sve podrediti njihovim problemima. Mama je zato počela raditi dvije smjene. Danju je radila u pekari, a noću čistila kancelarije. Spavala je ponekad samo tri sata, ali mene nikada nije ostavila.

U pismu je napisala da je bilo noći kada je bila toliko umorna da je plakala dok pere suđe, ali bi onda pogledala mene kako spavam i znala zbog čega mora izdržati. Nikada mi to nije pričala. Odrasla sam misleći da smo tada jednostavno imali težak period, a nisam ni slutila koliko se borila da ja ništa od toga ne osjetim.

Na samom kraju pisma bila je rečenica zbog koje su mi se ruke potpuno odsjekle. Napisala je da mi sve to ne govori zato da bih je izvela iz doma, nego zato što ne želi da jednog dana moje dijete stane pred isti izbor i pomisli da ljubav prestaje onda kada postane nepraktična.

Dugo sam sjedila u automobilu nepomično. Onda sam samo uzela torbu, vratila se u dom i otvorila vrata njene sobe. Mama je već bila legla. Kada me je ugledala, pogledala me zbunjeno i pitala jesam li nešto zaboravila. Prišla sam joj, uhvatila je za ruku i rekla da jesam. Zaboravila sam nju.

Nije odmah razumjela šta govorim. Tek kada sam otvorila ormar i izvadila njen kofer, sjela je na krevet i gledala me bez riječi. Medicinska sestra me je pitala šta radim, a ja sam rekla da vodim majku kući. Mama je tada počela plakati, ali prvi put tiho, gotovo kao da ne želi da je iko vidi.

Na putu kući nazvala sam muža i rekla mu samo da mama ide sa mnom. Nastala je duga tišina. Onda je rekao da, ako je dovedem u našu kuću, on odlazi. Pogledala sam mamu na suvozačkom sjedištu. Držala je torbu u krilu i gledala kroz prozor kao dijete koje se boji da pita gdje ga vode.

Tada sam prvi put poslije mnogo godina osjetila neobičan mir. Rekla sam mu da onda ode. Nisam vikala, nisam ga molila i nisam pokušavala da ga ubijedim. Samo sam prekinula poziv i nastavila voziti.

Kada smo stigle, njegov automobil je još bio ispred kuće. Ušle smo, a on je stajao u hodniku sa spakovanom putnom torbom. Djeca su izašla iz svojih soba i čim su ugledala baku potrčala su joj u zagrljaj. Mama ih je privila uz sebe i počela plakati. Muž je nekoliko trenutaka gledao taj prizor, zatim je podigao torbu i izašao iz kuće. Nisam ga zaustavila.

Te večeri sam mami namjestila krevet u slobodnoj sobi. Pred spavanje sam ušla da je obiđem. Već je skoro zaspala, pa sam sjela pored nje, pomilovala je po kosi i tiho rekla da mi oprosti što sam je ostavila. Otvorila je oči i pogledala me bez trunke ljutnje. Pitala me je za šta se izvinjavam.

Kada sam joj rekla da se izvinjavam zbog doma, samo me je nekoliko trenutaka gledala, a onda se jedva primjetno nasmiješila. Rekla je da sam došla po nju i ponovo zatvorila oči. Te četiri riječi su me dotukle više nego bilo kakva optužba.

Tri mjeseca kasnije mama je umrla u toj istoj sobi. Otišla je mirno, u snu. Posljednje veče provele smo zajedno gledajući stare fotografije. Na jednoj sam bila djevojčica u crvenoj haljinici, na drugoj smo bile nas dvije na moru, a na trećoj je još bio živ moj otac.

U jednom trenutku mama je spustila fotografije, uhvatila me za ruku i rekla da se sada sve smirilo. Nisam tada shvatila na šta misli. Pomislila sam da je umorna i pomogla joj da legne. Ujutro se više nije probudila.

Tek nakon sahrane, dok sam sama sjedila u njenoj sobi, sjetila sam se prvog dana u domu. Sjetila sam se kako me je uhvatila za ruku i pitala hoću li doći po nju kada se sve smiri. Tada sam konačno razumjela.

Došla sam po nju.

Samo što danas znam koliko je malo nedostajalo da zakasnim.